Sadržaj

Iraklije I

Godine 610. oslabljeno Vizantijsko carstvo je preuzeo car Iraklije, koji je, čim je došao na vlast, zbacivši s prijestola svog prethodnika Foku, preduzeo sveobuhvatne reforme vojske i državne uprave. Prvo je plaćanjem godišnjeg danka Avarima na sjeveru sklopio primirje kako bi se mogao mirno posvetiti ratovanju s Persijom na istoku. Potom je u Maloj Aziji uveo posebne oblasti — teme, u kojima je vojna i civilna vlast bila u rukama vojnih zapovjednika. U temama je zemlja davana vojnicima na trajno korišćenje u zamjenu za vojnu službu i plaćanje poreza. Time je Vizantija smanjila troškove za plaćeničku vojsku, koja se u ranijem razdoblju pokazala nepouzdanom. Istovremeno su osnovane slobodne seoske opštine koje su, kao zajednica, plaćale porez i imale zajedničko vlasništvo nad zemljom. U vrijeme Iraklija Hrvati i Srbi su se naselili na Balkanu. Pobjedivši Avare, Iraklije im je dozvoli da nasele nekadašnju rimsku provinciju Dalmaciju.

Iraklije I je bio vizantijski car, koji je vladao od 610. do 641. godine. Smatra se jednim od najznačajnijih vladara ranovizantijske epohe.

Iraklije je bio sin Iraklija Starijeg, kartaginskog egzarha, koji se istakao po svojim pobjedama izvojevanim nad Persijancima. On je poticao od jednog drugog Iraklija (iz Edese), zahvaljujući kome je provincija Tripolitanija povraćena od Vandala.

Iraklije Mlađi rođen je u Kapadokiji oko 575. godine. Malo se zna o njegovom ranijem životu, ali nužno je pretpostaviti da se pokazao vrijednim svojih predaka. Otac ga je 610. godine odredio da zbaci Fokinu nepodnošljivu tiraniju.

Ovaj vladar, ubica cara Mavrikija, čiji je prijesto uzurpirao, počinio je takva nečuvena zvjerstva i rđavo upravljao državom na tako užasan način. Skopčane zavjere, u svim provincijama, u cilju da se on liši nečasno stečene krune. Glavni zavjerenik bio je Krisp, Fokin tast, koji je podsticao Iraklija Starijeg da se pridruži poduhvatu.

Dvije godine je mudri egzarh odbijao da digne otvorenu pobunu, ali je svoje neprijateljske namjere ispoljavao zabranjivanjem izvoza žita iz Afrike i Egipta u Konstantinopolj.

Tako je stvarao nezadovoljstvo među žiteljima prijestonice, koji su gotovo potpuno zavisili od ljetine iz Afrike. Zatim je carskoj riznici uskratio od prihoda svoje provincije i konačno obećao otvorenu podršku Krispu, koji mu je ponudio carsku krunu. Nju je, međutim, egzarh odbio, pozivajući se na svoje poodmakle godine.

Umjesto da sam pođe u poduhvat, poslao je svog sina Iraklija sa flotom. Bratića Nikitu i njegovog pomoćnika Gregorija (ili Gregoru) je poslao sa vojskom. Sa njima je trebalo da nastave putem Egipta, Sirije i Male Azije. Krenuli su iz Kartagine jeseni 610. godine. Postoji čudna priča da onaj ko prvi stigne u Konstantinopolj treba da postane car. Ali floti je potrebno samo dvadeset dana ili dve nedjelje od Afrike do Bosfora. Ni jedna vojska ne može da stigne od Kartagine do Konstantinopolja za manje od tri mjeseca.

Kada se Iraklije pojavio sa flotom pred Konstantinopoljem, Krisp je digao ustanak. Iraklije se na silu probio do Zlatnog roga, a car, napušten od svojih plaćenika, sakrio se u palatu. Kada je Foka doveden pred Iraklija, pobjednik je uzviknuo: „Bijedniče, zar na takav način da upravljaš Carstvom?“ „Upravljaj njim bolje“, bio je čvrst odgovor. U naletu vulgarne strasti, Iraklije je carskog zarobljenika oborio pesnicom na zemlju i izgazio ga nogama.

Caričin grad – Iraklije I

Više o Irakliju pročitajte OVDE.

Najčitanije